Vrijeme koje živimo doista je paradoksalno: s jedne strane nudi kao najveću svetinju zaštitu privatnosti, dok nas s druge strane sustavno voajerski odgaja. I ne možemo prebrojati sve TV-sapunice koje nas vode u različite "Ville Marije" kako bismo svjedočili "osvetama ljubavi", "Zabranjenim ljubavima" itd. O reality showovima ili, pak, velikoj braći da i ne govorimo.
Pa kad nas već tako agresivno tjeraju da živimo život nekih drugih, učinimo to odabravši živote najboljih - oni koji se svojim djelom čine poput bogova. Učinimo to s Bibliotekom Biografije.
Prvo kolo Biblioteke Biografija čini nekoliko pažljivo odabranih naslova u 11 svezaka. Pred nama je nekolicina života koji su smrću ušli u vječni život: genijalni kompozitori Verdi, Chopin i Wagner, književnica Georg Sand, čovjek koji je pomicao granice mogućeg - Casanova ili primjerice Napoleon.
(Auto)biografije su čudesni zapisi nestali iz suprotstavljenih područja: znanosti i umjetnosti, povijesti i književnosti. Pa ako se povijest zapisuje stilom književnosti ona gubi na znanstvenoj preciznosti, no dobiva na životnosti. Zato su (auto)biografije spretna i sretna kombinacija literarne fikcije i autentičnih citata. U tome i jest čarolija.
Ova će Biblioteka Biografije oživjeti gotovo sva razdoblja u razvoju naše civilizacije (od antike do XX. stoljeća); na njezinim će stranicama prodefilirati sjajna povorka poznatih ličnosti (umjetnika, vladara, kraljeva, ljubavnika, vojskovođe...). Ulazeći u najrazličitije prostore, od prljavih velegradskih gostionica do glamuroznih aristokratskih salona, upoznat ćemo život u njegovim krajnostima: sjaju i bijedi, siromaštvu i bogatstvu, slavi i gubitništvu, sreći i nesreći.
Iz pera poznatih majstora ovog žanra, u odličnim prijevodima čitat ćete (a ne samo sakupljati) uzbudljivost štivo Biblioteke Biografije. Čitajući - živjet ćemo živote genijalnih i tako otkrivati i sebe same.
Format biblioteke: 14x21 cm, meki uvez, šivano
Cijena po primjerku: 10,00 kuna

Svaku knjigu možete naručiti po cijeni od 10,00 kn.
Komplet od 5 knjiga "MEMOARI - Giovanni Giacomo Casanova možete naručiti po cijeni od 30,00 kn.
Avanturist, svećenik, glazbenik, vojnik, špijun, diplomat, slobodni zidar i pisac koji se često nalazio u središtu skandala, ponajprije vezanim za žene, ostao je pomalo nepravedno vezan samo uz svoje seksualne avanture, pa tako i svojevrsnim sinonimom za takvo ponašanje do današnjih dana.
U Teplicama u Češkoj, svojem posljednjem prebivalištu, u dobi je od 72 godine, na poticaj svog liječnika, počeo pisati knjigu i za dvije godine napisao je 12 svezaka naslovljenih Histoire de ma vie, u nas naslovljene Memoari i objavljene u 5 svezaka (u izvrsnom prijevodu Melite Wolf). Knjige je, iako je bio Talijan, napisao na čistom francuskom jeziku. Danas je to jedna od najvećih autobiografija svih vremena. U tom djelu Casanova opisuje svoje avanture i ljubavne afere. Međutim to djelo ima svoju povijesnu, književnu i kulturološku vrijednost jer nam daje poveću fresku vremena u kojem je sam njezin autor živio. Osim toga, Casanova je u Memoarima iznio vrlo kompleksne razrade svojih političkih, društvenih i filozofskih uvjerenja koje i danas mogu biti ozbiljno vrednovane.
Studirao je na sveučilištu u Padovi i u sjemeništu Svetog Ciprijana. Međutim kao svećenik previše je pio, a kraj je definitivno uslijedio kada je s jednom mladom damom uhvaćen in flagrante.
Potom je radio za odvjetnika Manzonija, a 1742. godine primio je doktorat s padovskog sveučilišta. Godine 1744. postao je sekretar kardinala Acquavive u Rimu ali novi skandal primorao je Casanovu da napustio ovo radno mjesto i otputuje u Napulj. Nakon toga prijavio se u vojsku gdje je na otoku Krfu (Grčka) bio pobočnik. Međutim Casanovu je više zanimala uniforma nego vojska. Uskoro je napustio vojsku, ali je time ostao bez sigurnog izvora prihoda. Stoga putuje u Istanbul, ali se na kraju opet vraća u Veneciju. Nakon povratka u rodni grad zapao je u loše društvo (tada je imao 21 godinu). Kada je već bio na samom dnu, izdržavao se svirajući violinu u kazalištu San Samuel u Veneciji, no nije bio baš sjajan violinist. Nakon što mu je izrečena kazna od pet godina zatvora zbog protuvjerskog ponašanja i uvrede morala, pobjegao je iz venecijanskog zatvora u Pariz gdje je postao poprilično popularan te je vodio vrlo rastrošan život. Casanova nikada nije imao redovite prihode, ali odijevao se veoma dobro, volio je živjeti u skupim kućama, imati kočije i sluge, pozivati na raskošne večere, trošiti na žene koje je sretao te je volio kockati. Najveću zaradu ostvario je upravo u Parizu, kada je skupini ljudi pomogao organizirati državnu lutriju. Od provizije je, u razdoblju od godine i pol, zaradio - u današnjim omjerima milijarde.
No, njegov je posao imao i mračnije i tajnovitije strane: bio je špijun. Možda, gledano iz današnje perspektive, sve te brojne avanture i akcije koje je poduzimao, pa konačno ni ta lakoća s kojom je mijenjao sredine i uvijek ostajao živ i zdrav (osim nekih veneričnih bolesti, ponajprije sifilisa od kojeg je bolovao do smrti ne izliječivši ga nikada), izvlačeći uvijek neku korist, i nije ništa drugo do priča ondašnjeg Jamesa Bonda, i svih onih neimenovanih i mistificiranih bjelosvjetskih špijuna hladnoratovske epohe koji su u lijepo skrojenim odijelima, dobrim automobilima na mondenim mjestima Europe i svijeta zavrtjeli glavama zvijezdama i zvjezdicama, ako nigdje drugdje ono barem na filmskom platnu. No, nama je ovaj osebujni lik možda još interesantniji jer su se neke od najvažnijih avantura odvile upravo u našim krajevima, pa je konačni sud o njemu možda i neobjektivno donositi, s obzirom na to da svoju slavu (bila ona tek mistificirana priča ili čista istina) duguje i našim precima.

Franz Werfel svojim je romanom o Verdiju zacijelo napravio jedno od najljepših biografskih djela, stvorivši talijanskoj i svjetskoj opernoj ikoni dostojan spomenik. Naime, čovjek koji je krenuo od nule, a stvorio glazbeni i umjetnički opus koji je do današnjeg dana ostao nezaobilazan na repertoarima svjetskih pozornica, i istovremeno postao ikona Italije u svijetu i jedan od njezinih simbola, umro je prije sto četiri godine, točnije 27. siječnja 1901. Ipak, talent velikog skladatelja u mladosti, nažalost, nije bio prepoznat. S Nabuccom Verdi postaje omiljen, onaj čije se arije pjevaju na ulicama i postaju himne talijanskih domoljuba i boraca za ujedinjenje. Nekoliko godina kasnije, kada iz Verdijevog pera izađu još mnoge opere, njegovo ime postat će simbol avangardnih političkih nastojanja tada razjedinjene Italije. Već odavno Verdijeva su djela prešla granice Europe. Prikazivala su se u New Yorku, Buenos Airesu, dok je Aida bila naručena za otvaranje nove operne kuće u Kairu (a ne za probijanje Sueskog kanala, kako se dugo vremena mislilo).
Pred kraj života veliki novac koji je zaradio donirao je u milansku Casu di Riposo (kasnije nazvanu Casa Verdi), svojevrsni dom za umirovljenu braću po profesiji - glazbenike. Milosrđe koje obilježava kasnu fazu njegovog života imalo je svoj odraz i u glazbi. Roman je na hrvatski jezik preveo Oto Šolc.

O samom je Napoleonu napisano do sada na tisuće knjiga, a filmografija bilježi oko tri stotine naslova posvećenih ovoj legendarnoj ličnosti, kontroverznoj u svojoj biti, istovremeno obožavanom i osporavanom, egocentriku i čovjeku patološki vezanom za moć, ali i čovjeku koji je u zabite krajeve Europe i svijeta donio najnovije dosege čovječanstva: pojmove prava, pravde, jednakosti, bratstva i slobode. Malo je koja svjetska ličnost u sebi sadržavala istovremeno toliko suprotnosti kao on. Dumas donosi jednu verziju Napoleonova života - to je verzija pisana prisno i s puno simpatija, vjerojatno zbog zajedničkog nacionalnog osjećaja, no njegova je verzija uznemirena slika jednog doba, koliko god jedna knjiga to može biti, nemirna upravo koliko je bio i sam Napoleon, uvijek puna pozitivne vjere i naboja za promjenama. Napoleon je za kratko - i vrlo krvavo! - ujedinio Europu. Alexandre Dumas podigao mu je literarni spomenik koji je i danas živ, u Europi koja se ujedinjuje s nešto manje krvi no prije dva stoljeća. Dumasov Napoleon brz je i žestok, vrlo čitljiv, i nije potrebno previše mašte kako bi se zamislilo s kojom je energijom taj čovjek mijenjao sudbinu Europe.

Ova je velika autobiografska knjiga zapravo četveroknjižje koje je Wagner napisao u vrijeme svojeg smiraja, ali i najveće slave: djelo koje s jedne strane odaje čovjeka koji se bori s bezbrojnim problemima, a s druge strane je optimistički i samouvjereni iskaz umjetnika koji je, što posredno, što neposredno obilježio ne samo povijest glazbene umjetnosti, već i sveukupnu povijest, postavši jednim od najcjenjenijih, i istovremeno najosporavanijih umjetnika 19. stoljeća. Ostavši zapamćen kao autor opernih spektakala Prstena Nibelunga ili Ukletog Holandeza, Wagner je ostavio trag i u politici svoga vremena - jedan od aktivnih sudionika Revolucije 1848. godine - te u književnosti, upravo sa svojom knjigom Mein Leben, odnosno Moj život, objavljenoj u nas u vrsnim prijevodima Snježane Knežević i Višnje Stahuljak.
Ipak, unatoč svim kontroverzama koje su se vezivale na Wagnerov život i stvaralaštvo, napose one poslije njegove smrti, a naročito za vrijeme Hitlerove vladavine, ostaje neporecivo da je on jedan o reformatora moderne opere, filozof osebujnog tijeka misli i umjetnik koji je prethodio svim potresima 20. stoljeća. .

Ova je književnica pravog imena Aurore Dupin preteča modernog feminizma, "čudakinja", ali i priznata umjetnica svoga vremena bila svojevrstan "enfant terrible", dajući si čak i ime koje većinu čitatelja može asocirati na muškarca. Već je taj postupak bio dovoljan da u svome vremenu izazove bezbrojne kontroverze, a slobodno ponašanje, koje bi u današnjim okolnostima izgledalo tek kao pomutnje neke mlade žene, za onodobne je prilike bilo izvorom nadahnuća žutog tiska i ogovaranja u salonima. Smatrajući ljubav slobodnim odabirom, smatrajući brak stegom, ova je žena u emocionalnom planu ostajala vječna lutalica, smirivši se (no i ne pomirivši se) s time tek potkraj svojega dugog i plodnog života. Upravo je u svome životu nalazila nadahnuće za romane koji su obilježeni bijegom i zagovaranjem slobode, no i boli i patnjom koja proizlazi iz takvog života. Njezina veza sa Chopinom, istovremeno emocionalno nabijena, no utemeljena na posve različitim karakterima, opisana je u autobiografskom romanu Moj život (preveo na hrvatski Ivan Šubarić), a za većinu kritičara to je i njezino najbolje djelo, bez prevelikog patosa, s golemom emocionalnom dubinom (ili prazninom?) koja je ostala nakon osmogodišnje veze. Današnji čitatelj može stoga naslutiti emocionalnost jednog vremena koje je sada već podosta iza nas, ali i otkriti (ili si samo potvrditi) da se trajne preokupacije čovjeka rijetko mijenjanju. .

Ova je romansirana biografija Chopina svojevremeno vrlo poznatog švicarskog pisca Guya de Pourtalesa do danas ostala jednim od ponajboljih djela svjetske biografske literature, tematizirajući Chopinov život najviše na temelju pisama, odnosno korespondencije koju je Chopin vodio sa svojim rođacima, prijateljima i suvremenicima, ali i njihovim pismima međusobno u kojima se spominje Chopina, vrhunskog pijanista svojega vremena, ali i kompozitora koji je obilježio kasni romantizam uvodeći ga na osobit način u modernitet. Pa ipak, iako su Chopin i glazba gotovo sinonimi, ova knjiga daje pogled na Chopina bez rukavica, pokazuje njegove strasti - glazbu, Poljsku te lijepe žene - zatim, vječno prenapete živce, njegove opsesije, ali i pomalo bizarnu čednost koje se nije riješio do kraja života, ostajući uzor generacijama dendija i boema. Vrhunac slave, a istovremeno i pad u bolest, koincidiraju (možda slučajnim spletom okolnosti?) kronološki s vezom s George Sand, još jednom velikom umjetnicom svojega vremena, gdje se, u sukobu posve suprotnih karaktera javlja širok raspon emocija - od infantilne zaljubljenosti, do ljubomore i mržnje, pa čak i posve specifičnih emocionalnih trokuta koji imaju intenciju fatalnog završetka. Ova je knjiga, iako priča o glazbeniku, zapravo spoj čudesne priče o ljubavi i strasti, a glazba je tek njezina bogata zvučna pozadina. .