Izdavačka kuća adamić d.o.o. osnovana je u studenom 1995. godine. Osnivač i stopostotni vlasnik adamić d.o.o.  je "Novi list", d.d. iz Rijeke. Tvrtka nosi ime po Andriji Ljudevitu Adamiću, riječkom patriciju rođenom 29. studenog 1767. godine. Njegov otac bio je Simeon Adamić, porijeklom Židov, veletrgovac duhanom i veleposjednik i za tadašnje pojmove izrazito bogat čovjek.  Zahvaljujući porodičnom bogatstvu mladi Andrija odlazi u Beč gdje polazi vojnu i trgovačku akademiju. Istodobnu njegov otac stječe čitav niz neprijatelja koji samo čekaju priliku da mu dokažu kako nije nimalo bolji od njih. Simeonovi neprijatelji vrlo brzo nalaze priliku i optužuju Simeona da je našao bogato nalazište blaga u Martinščici  kada je tamo organizirao popravak stare kapele na posjedu kojeg je kupio.  Optužba je bila koliko besmislena, toliko i intrigantna - Simeon Adamić optužen je da je na svom posjedu našao staro, zakopano blago i da ga nije prijavio carskim vlastima čime je počinio teški prekršaj.

Vrlo je vjerojatno da je Simeon naišao na "arheološki nalaz", jer je iznad Martinščice lokacija prethistorijske gradine Solin. Optužba se svodila da je Simeon našao zakopano blago i da je carskom eraru zatajio taj nalaz kako bi sve blago zadržao za sebe. Vlasti su poduzele istragu i uskoro se ugledni riječki veletrgovac Simeon Adamić našao u zatvoru, a čak je četrnaest svjedoka posvjedočilo kako je Simeon zatajio legat.

 No, njegov sin - Andrija Ljudevit Adamić, mlad i u Beču školovani komercijalista s dobrim vezama na bečkom dvoru vrlo je brzo isposlovao audijenciju kod cara Josipa II (vladao od 1780. do 1790.) i  lako ga uvjerio da je riječ o arheološkom nalazu, a ne o golemom blagu koje je našao njegov otac i zatajio ga pred carskim erarom. Simeon Adamić je carskim nalogom uskoro oslobođen uz nalog da mu se dalje ne smeta, a povijesni izvori upućuju na mnogo banalniju činjenicu: da je Simeon sugerirao svom sinu da preko bečkih masona isposluje kod cara Josipa II njegovo oslobađanje i kasniju audijenciju.

 U svakom slučaju simeon Adamić izlazi iz zatvora u travnju 1787. godine i kupuje vrt od sestara benediktinki uz tadašnje korito Rječine (danas: Mrtvi kanal) i na najprometnijem dijelu gradi velebnu palaču s četrnaest prozora i u osnovi svakog prozora stavlja po jedan stupić s likom od jednog od svjedoka koji su ga optuživali za utaju navodnog golemog blaga pred carskim erarom.

 Okamenjeni su Krivokletnici ostali na svojoj nijemoj i besmislenoj straži do 1882. godine, a Andrija je u međuvremenu postao istinski poslovni čovjek putujući mnogo Francuskom, Španjolskom i Italijom.

Ime mladog Adamića, Andrije Ljudevita, spominje se u dokumentima ponovno ozbiljnije prilikom izgradnje zgrade tzv. Adamićevog kazališta koje je otvoreno 3. listopada 1805. godine na mjestu gdje se danas nalazi palača Modello (današnja Gradska knjižnica).

 Uz tadašnju Rafineriju šećera i staru Guvernerovu palaču (na današnjem Jadranskom trgu) Adamićevo kazalište dominira Rijekom, a već 1828. g. općina Rijeka nudi Adamiću 45.000 forinti, a ostalim vlasnicima 28.341 forintu za otkup kazališta. No, općina vlasnikom kazališta postaje tek 1845. godine, da bi 1883. godine zgrada kazališta bila srušena (zbog sigurnosnih razloga - drveno zdanje i nepostojanje  protupožarnih izlaza), a  uskoro počinje i gradnja dnašnje zgrade kazališta.

 Vrijedno je napomenuti da je tzv. Adamićevo kazalište imalo oko 600 mjesta, što je za tadašnju Rijeku bilo više nego raskošno i obilato, a da je u zgradi kazališta bila  i prodavaonica kave i suvremeni kazino sa salonom za biljar, a 1805. godine, kada je kazalište otvoreno, imovina Andrije Ljuevita Adamića procjenjuje se na oko 200.000 forinti. Zbog usporedbe   navedimo da je vrijednost Rafinerije šećera u Rijeci u to doba (a podmirivala je potrebe cijelog Austrougarskog carstva za šećerom u to doba) iznosila oko 1,7 milijuna forinti.

 U to doba Andrija ima već vrlo razvijenu trgovinu s Velikom Britanijom, Francuskom i Turskom, posebno trgujući konopima, drvom za konstrukciju brodova i ostalim produktima zanimljivim za izvoz. Zbog njegovih iznimno uspješnih poslovnih veza s Britanijom, zapovjednik britanske pomorske eskadre u Jadranu, kontraadmiral Freementle, imenuje ga vršiteljem dužnosti  britanskog konzula u Rijeci 1814. godine.

 Niz podataka koje se može naći o djelatnosti Andrije Ljudevita Adamića teško je objasniti, no evidento je da je to bio sposoban čovjek. Kako drugačije objasniti da je, npr. 1810. godine, Adamić glavni dobavljač soli za francuske Ilirske provincije zbog čega ga je posebno pohvalio i maršal Marmont, dok istodobno solju snabdjeva i vojnu krajinu za austrijskog Cara.

 Upravo zbog te njegove okretnosti Andriju ne iznenađuje ulazak hrvatsko-austrijske vojske u Rijeku, kolovoza 1813. godine, pod komandom Lavala Nugenta. Upravo u Adamićevoj kući našli su se engleski i austrijski zapovjednici i tu se   surađivalo "s kontradmiralom Freemanteom kod zauzeća Trsta". Naime, Adamić u suradnji s kontradmiralom Freementlom pruža s mora (11 brodova) podršku Lavalu Nugentu prilikom opsade Trsta i uništenja Ilirske provincije u studenom 1813. godine. Svoju privremenu dužnost engleskog konzula Admić uskoro predaje Johnu Leardu i ujedno mu prodaje  jednu od čuvenijih riječkih zgrada (danas zgrada Državnog arhiva u Rijeci), tzv. "villu Giuseppe", koju je Adamić još 1802. godine kupio od obitelji Pasqual i u kojoj su se, po svoj prilici, u početku održavali sastanci riječke masonske lože kojoj je Adamić pripadao. Jedan od kasnijih vlasnika te čuvene vile bio je i riječki gradonačlnik Giovanni de Ciotta (1872. - 1896.), inače Adamićev unuk po majci koji se svom pretku odužio na taj način da je 14 krivokletnika ispred zgrade na današnjoj fijumari prebacio u park svoje vile (danas je 14 krivokletnika u lapidariju ispred  poznate Guvernerove palače u kojoj je Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja).

Uz svoje masonske veze neosporno je da je Adamić i vrlo uspješan poslovni čovjek. U razdoblju od početka 19. stoljeća do  1823. godine glavni je izvoznik drva (hrastovine) u Englesku, a iz pisama upućenih Lavalu Nugentu datiranih 22.  i 31. siječnja 1823. godine doznajemo da upravo Adamić predlaže da se trećina austrijskog duga prema Velikoj Britaniji podmiri izvozom drva koje bi se sjeklo oko imanja Stara Sušica koje je Nugent kupio u Gorskom kotaru. Andrija Ljudevit Adamić uz poslovne veze spretno koristi i obiteljske veze. Njegova kći postaje žena generala Francesca Danesea koji je zaslužan za ponovno osvajanje Dalmacije. Vrlo spretno sudjeluje i u izgradnji Lujzinske ceste kupujući zemlju uz trasu buduće ceste, podržava plan i surađuje u pripremama za izgradnju plovnog kanala dolinom Kupe (koji, nažalost, nikada nije realiziran), priprema osnivanje parobrodarskog društva za plovidbu izmeđe Rijeke i Kotora i vrlo se uspješno bavi međunarodnom trgovinom.

 Česti je putnik evropskim transverzalama i kontaktira s najuglednijim ljudima toga vremena. U bliskim je i vrlo intenzivnim kontaktima s tadašnjim zagrebačkim biskupom Maksimilijanom Vrhovcem posebno inzistirajući na izgradnji plovnog puta dolinom Kupe. Kada je taj plan propao - zbog težine terena, manjka novca i nerazumijevanja potencijalnih investitora - Adamić je spiritus movens preusmjeravanja novca u izgradnju Lujzinske ceste direktno utječujući i na stav biskupa Vrhovca, ali i samog austrijskog dvora.

 No, kada je riječ o dominantno "riječkim investicijama" Adamić je ipak najpoznatiji kao jedan od osnivača Tvornice papira. Adamić 1. rujna 1821. godine kupuje  mlin "Lučice" nasuprot mlinu "Zvir" ispod Trsatske gradine, namjeravajući tu pokrenuti proizvodnju papira. Dvije godine kasnije, 1823. godine, započinje proizvodnja papira u suradnji s Wiliamom Molineom, a proizvodi - papir - nailaze na vrlo povoljan prijem na tržištu, tako da proizvodnja iz godine u godinu raste.

 Adamić zbog niza nesporazuma s dovodom vode na mlin, izgradnjom puta preko fratarske male Brajde i sličnih peripetija prodaje mlin 1827. godine  svom starom poznaniku s kojim je radio na izvozu drva Walteru Craftonu Smithu, inače agentu za nabavku starih krpa i prnja za tvornice papira u Engleskoj. Walter Crafton Smith koristi svoje znanje u proizvodnji papira i uskoro započinje vrlo ozbiljna proizvodnja papira u Rijeci, a već 1833. u Tvornici papira instaliran je i prvi parni stroj u Hrvatskoj, pa čak i na cijelom Balkanskom poluotoku.

 Adamić se od 1824. godine okreće ponovno graditeljskim poduhvatima i radi na uređenju pročelja Crkve Uznesenja Marijinog, a ističe se i kao seriozan savjetnik Lavalu Nugentu u kupnji trsatskog  frankopanskog kaštela kojeg Laval Nugent kupuje uz pomoć i suradnju tadašnjeg riječkog guvernera Urmanya (od 1826. do 1833.).