Katarina Abramović, magistra tehničkih znanosti, koja je dio radnog vijeka provela u Rijeci, silom životnih (ne)prilika odlazi 1992. godine u mirovinu. Ali ne zadugo. Zbog životnih nedaća odlučila je dio svojih umirovljeničkih dana provesti – radeći u Italiji. Poput desetaka tisuća drugih žena s područja primorsko-goranske te istarske županije postala je družbenica i njegovateljica starih ili bolesnih osoba. Na tom je “umirovljeničkom” poslu radila čak trinaest godina te je svoja iskustva opisala u ovoj na mnogim stranicama i potresnoj knjizi. Otvorila je temu o kojoj se kod nas šuti te je opisala sve što je doživjela i osjećala ostavljajući svoju obitelj u domovini i radeći u tuđini u službi drugih. “Njezina” Italija je tako i naša Italija, jer je dio svakodnevice koju nastojimo zatomiti i(li) sakriti, svakodnevice bez koje na žalost ne možemo.